I

Prizraci nad rijekom. Tlapnje u krošnjama drva. Slova u dugim oblicima. Svaka grana zaključava svoju tajnu. I svaka magla, i sjenka, i vlat, i mreža; putuju ogromna ćutanja, kao let orlova, nad paničkim svijetom, ćutanja nošena olujama; slapovi kozmičke Svjetlosti prašte u razriješene Boje.
 

                II

Gdje je na crnoj Zemlji, na vedrome nebu, gdje je u eteru, puna jasnoća, Stvarnost? Što se ne bi u ustaljenim obrisima zaustavila, razgolićena , ta bistrina  kristala?
I što ne bi poslije stoljeća, poslije hiljadugodišta, poslije loma bio iskani Dan? Što ne bi došla konačna Zora, svanuće srca i mozga? što ne bi došla pobjeda Vidjela ?
  Što ne bi nadošao siguran trenutak Ideje? Da je, vjerojatno, dočeka oboreno obožavanje na koljenima! I neki zanos, kakva stara molitva kao pred znakom obavještenja i milosti, kao pred Znamenom?
  Oblaci putuju, putuju, sa promjenljivim crtežima; iz magle se odrazuju uzdasi, te pogibaju u ponorima. Slutnje se sele unedogled.i sve je promočeno tlapnjom.
Vizijo novih svjetova! Gdje će se pomoliti katarke? na rubu izlaska iz magle, ili pod punom krunom Sunca?
  Svaki glas dočarava dublje orkestre, svaki miris prostranija sazvučja, trava došaptava skrovite smislove, dok je srce zemlje nepoznato.
Još nema krajnjih otkrovenja. Svjetlomrcanja su izmjenična. Nad vasionom, vrtlogom nesvršenih muzika, ispoljuje se dramatično otkriće Velikog Sna.

                      III

Samo je san stvarnost, tu, u Carstvu Sanja na ivici debeloga zaborava; savjesti su obuhvaćene nevidljivim željezom kandža Sna.
   U dušama su čežnje i treptanja; tu nema ni juče, ni danas, ni sutra; preostaje samo nada i očekivanje; ovdje jedan krik, ondje jedan grč.
Zbivanja su mašte, a misli su snovi o snovima. Povijest je niz halucinacija, čovječanstvo živi u opsjenama, a umire ili pogiba sa laži na ustima.

                    IV

Iz dubokih grudi zemlje, iz baruština, iz jezera, iz rijeka, iz mora i Oceana dižu se u parama Vlage. Tlo i firmamenat sasipaju mirijade opsjena, najdalji vidokrug dariva nas novim sljepilom, a pustara (Sahara ili Balkan) truje zaraznom fatamorganom.
  Morgan mi je, danas, isto tako stvaran kao i Tut-ank-amon; ne znam ništa ni o jednome ni o drugom; ja sam šljunak na obali mora, ugljen bačen u peć.
Ne znam i ne govori ništa; "Ja", ne postojim. A sve su savjesti kao ptice koje, izmorene, počivaju na granama; trzanje i lepet krila jedne za sekundu budi druge; a onda opet Noć i apsolutna Sanjarija;
  i tu je nečija sreća.

Tin Ujević (1891-1955);  Kritika, 1928.
Pjesničke proze (1914-1952)