Zlatni uvojci

 moje ognjene kose

 dozivaju meku, srebrnu put

 tvoga tijela,

 Luno moja...

 Zapletena u mrežu

 bezvremene ljubavi moje,

 u mrežu buđenja mojih,

 dozivam večer,

 i tvoj zagrljaj

 dotaknut

usnama našim...

 Plešeš oko mene,

 i bestidno me obavijaš

 sjenom svojom mekom,

 obećavajući ponovo

 naše

 bezbrojno puta doživljeno

 JEDNO...

 Zarobi me tamom svojom ,

 ništa nam se dogoditi neće...

Samo će Zemlja dodirom

vjetra

 dotaknuti naša tijela

 i mrakom  prekriti

 svetost našeg

sjedinjenja...

 Ljubim te zlatno,

 ljubim te žuto,

 ljubim te plameno,

 ljubim te neizbrisivo...

Ti, Luno samo mi vjernost

 podari

 i nadu

 da ćeš jednom

 uz mene

 i kroz mene

 zauvijek vječnost

 zadržati...