Promatram ih-
daleke i bijele,
šteta što oblaci
više nisu vata
od šećera- pomislih,
sva snaga zgurana
u jedno malo, odraslo
željeno...i ništa,
veliko ništa
gdje je nestala
dječja zamišljena
svemoć...
kad nisam razumjela
zašto odrasli izgovaraju
svoje
-ne mogu-
kad dovoljno je čvrsto
stisnutih
očiju poželjeti na najjače
da sve (p)ostane
čarobno
kakvo i jest...
znam da netko gore
siguran u ishod na
usnama obojenim samo
dječje osmijehe broji
bglavac
edin.kecanovic
