Ja kujem svoje stihove

u ognju zanosa;prepuna sebe

grčim se nad svakim stihom

u jutra neka maglena,hlapljivo

ispijam rosu iz ovlaženih dlanova

a ponekad još sanjam čudne snove

u noćima,nikad proživljenim

lutam moje duše,stazama skrivenim

i duboko uranjam u ljudsku svijest

uramljenu još u predrasude

i mnogo želim

da,ko bakljom rasplamsalom

ljubavlju osvjetlim

sve mračne kuteve vaših duša.

 

Još me ponekad odvedu vilini konjici

u zeleno carstvo trava

i vlati se od povjetarca zanjišu

i ozelene mi stihove

dugo tada ,svjetluca rosa

u očima tratinčica

i ćute se meke,neke staze

ugažene ko zna kada

preplave pjesme moje,izvori nemirni

i mame me u daljine široke ceste....

a sunce, tada svjetlošću svojom

umjesto mene niže stihove