Vrtimo se oko otkucaja duše,

u krugu,

osluškujemo 

i širimo se

i sklapamo

rukama kao kazaljkama

zaustavljajući se samo na tren

kada se spojimo

u zagrljaju bezvremenom

ćuteći ipak

tugu budućega rastanka

ali i nagovještaj ponovnog sastanka,

jer,

duša je ura 

koja ne prestaje kucati,

ne prestaje se kretati..

I krenemo dalje, 

vrteći se po putanji mekoj

dijeleći trenutke na sate,

minute, kada smo nježnost

umjesto grubosti darivali

kada smo se otvorili

poput ružinoga cvijeta

u inat  nevjeri u ljepotu

i vjeri u zlo ovoga svijeta..

I ne prestaje naša čežnja

da se dajemo do kraja

makar nas vrtnja umorila

i lice nam ostavila bez sjaja..

 Jednom će se ruke zauvijek sklopiti

 a onda se zvijezdama pokoriti

 izgubiti se u nekom otrgnutom 

iskoraku  bez početka i kraja

 i zaplesati bez tijela i odijela

 tamo negdje

 onkraj

raja...