Zamolila sam Nebo, nek' utiša riječi

Kojima mi šapuće svakoga dana

Al' tko može govor ljubavi da spriječi

Nježan dodir tla, mog unutarnjeg hrama.

 

Nebo se nasmiješilo, dugu mi šalje

Kroz bujicu riječi stihovi preplavljuju

Ponornica prodire sve dalje i dalje

Novu zbirku pjesama u meni objavljuju.

 

Vagoni već čekaju,tračnice bruje

Svjetlosnom brzinom impulsi lete

Kad buka utihne, a Tišina se čuje

Svi oni iz magle, uzaludno prijete.

 

Duginim smo mostom zauvijek mi spojeni

Svi zajednički puti, vidljivi, nevidljivi

Anđeoskim nitima brižljivo iskrojeni

Stihovi razbuktani, ili oni stidljivi.

 

Sve su to zapisi bezvremenom ispisani

Na Svjetlosnom kolodvoru paketi se slažu

I crteži su spremni, odavna narisani

U nisku se povezuju, pakiraju i važu.

 

Isporuka stiže na adresu tvoju

Duginim mostom, jer ti voliš boju

Pastelna, nježna ili zvjezdan sjajna

Most je neraskidiv, naša veza trajna.

 

Zahvalila sam Nebu i riječi zapisala

Poneku prekrižila, poneku izbrisala

Poslušala poruku koju oduvijek sam znala

Zagrlila Svjetlost i izrekla: Hvala!

 

 

 http://safiris.blog.hr