I tako kročih u jutro,
a u meni odnekud
sjeta i tuga.
Noć bijaše
doista nekako
teška i beskrajno
duga.
Izadjoh van,kad,
gle,na nebu duga!
Čaroban spektar boja
i sunčeva zraká
izmedju oblaka,
blještava,sjajna i
duga,duga.
I vidjeh da dan mi
se smiješi,
osjetih kako me
voli i ljubi, i
tjeskobe u meni
nestade,ode,
potpuno se izgubi.
I tako krenuh
dalje smiren,sa
smješkom na
licu,zagrlih dan
čvrsto i odoh
sretan niz ulicu.
Sifi 21.07.08 , Autor:Bruno Nikolic
http://nibruno.blog.hr