Dubine srca
Ima dana kada ne znam što da radim. Ima dana kada ne znam kud sa sobom, ni što tražim. Tad se pitam kuda sve to vodi.
Pitanja se se mnoga nižu, odgovori niotkud ne stižu. Naslonjena glava na sklopljenim rukama, dok molitva tiho bez glasa izlazi.
Mrak je svukud, nema svjetla, čak i titraj svijeće otpuhnuo vjetar. Srce burno kuca u jezeru suza. Valovi ga nose, miluju ga nježno kako ne bi ono potonulo u beskrajne dubine i najveće crnine.
Kad se sve to smiri, dižem glavu idem dalje. Samo oči ostale su sjetne beživotne u ponoru tom beskrajnom, besmislenom.
bglavac
edin.kecanovic
