Dragutin Domjanić: Confiteor

Ja ne vjerujem u tvog oka sjaj,
U one puste modre zagonetke,
Gdje gledao sam neba vedri kraj
I na njem same plavomilja cvijetke.
I nebo tek je pustolina nijema,
Gdje samo beznađe se rodit zna,
Kad u njem ljubavi, božanstva nema,
Životvornu da njemu dušu da.
Nit vjerujem u usne tvoje žar,
U onaj grimiz mirisni i cvjetni.
Tvog šapta zamamni i tihi čar,
I riječi žubor srebreni i sjetni.
Ko kapi vrela one su i hladne,
Pa mjesto, da mi srcu daše l'jek,
Odgrnule su rane davne, jadne
I dragom laži slomile ga tek.
U ljubav ne vjerujem, što je svak
Na cesti nudi i u društvu pjanom,
I skvrne čisti joj božanski trak
I sebičjem i laži neprestanom.
Il dobrotvornosti je časnom zovi,
Il vjernom ljubavi, što plamti svud,
Il kićeno o rodoljublju slovi,
To sve je laž, kad prazna vam je grud.
Nit vjerujem u mašte svoje sne,
O sreći koje nekada sam snivo,
To opsjena je lijepa bila sve,
Pa makar snivah tako bolno živo.
U sve, pred čim ko pred kumirom klecali,
I u čem svrhu zadnjoj čežnji zr'jeh,
Ja ne vjerujem; za čim srce jeca,
Još nad tim moj će titrat rug i smj'eh.
U život ne vjerujem taj, ni smrt,
Ta život umiranja lik je bijedna,
Kad davno ti i zadnji polet strt. -
A može l' mrijet misao i jedna?!
I što je smrt?! To čovjek uvijek pita,
Tek pregršt zemlje odgovor je nj'em.
Zar u tom blatu sva je svrha skrita?
Ni to ne mogu ja da vjerujem.
Al vjerujem u dalek ideal,
Pa makar ga i onda istom našo,
Na nepoznati prekogrobni žal
Kad jednom stupim, pošto dan mi zašo,
Kad život usne ili strgan svene,
U vječni beskraj mine čežnje vir,
I zasja zora bez noći i sjene:
U zadnje spoznaje duboki mir.

BRZI CHAT