Dozvolit ću, njedrima duše svoje,

da otvore širom,

 krvavo ognjeni splet srca

i vena,

da puste u let galeba srebrnih krila

i odnesu sve moje neizrečene riječi ljubavi.

i davnih uspomena...

neka nose, neka me odnesu

na obale rijeka nemirnih

da tlo žedne zemlje preplavim

i djeliće sebe duboko u tlo žedno utisnem...

Svuda neka rastu mrve moga srca

i mog ognja.

znam..iz njih neće izrasti cvijeće,

niti išta

što oku užitak daje,

to će biti neko čudno stablo, koje treje i traje,

koje nikako da plodove donese,

a ne nestaje.

Pa ipak,nešto će donijeti:

tek malo hlada

usred vreline ljeta,

tek oslonac čvrsti, leđima umornim od puta,

tek široku krošnju prepunu

sunca

da u šumi utvara tamnih negdje ne zaluta..