Dotakla me nježno
rana jesen Slavonska...
Svojim dahom prohladnog jutra
i rubom svojeg šarenog
šuštavog haljetka...
Magleni obzori,
i sutoni
u kojem divlji ati
kasom svojim ljube staze
svoje slobode...
Pjesme cvrčaka,
sve su tiše,
dok se laste skupljaju na žici,
a rode obilaze mokra strnjišta..
Uvijek nijemom slikom govore:
sve bliže su školska zvona
i razigrani glasovi prvašića
koji žure
u svoje malene
drvene klupe..
Dotakla me jesen,
mirisima djetinjstva...
Negdje, majčine ruke miješaju slatki pekmez,
...šljive su otežale na granama...
A negdje,
miriši ocat, kopar, paprike i slatka rajčica
složena u gajbicu, boce tople i umotane jorganom
....
Bašte pružaju svoje blago,
a usne šalju blagoslov i zahvalnost...
Ruže se spremaju za svoj tihi rastanak sa ljetom,
ali i prekrivene injem
neće izgubiti svoju ljepotu..
Prve jabuke
raduju oko,
ali tek one kasne,
radovat će nepce, one staroverske
koje pod snijegom ostaju
i zimi se opiru...
Dotakla me nježno, ovog jutra
rana jesen Slavonska..
Odagnala sve tuge koje žele pobijediti
i oblake sive
koji radost žele prekriti..
Dotakla jesen moju dušu
jer zna
da je to odaja mog života
u kojoj trenutno zastajem
i ostajem..