Da potrošim i posuđeno

Izbjegavam i poglede i susrete

Nikada ne izađem iz sobe

Nikada u mislima ne pronađem sreću

Zaboravim poraze

Sluđen, izgrižen od zavisti.

 

I što tad da radim ?

 

Kad dođu poplave ja da plovim, dok drugi tonu

Kad dođu oluje ja da letim, dok drugi rastrgani vjetrom jauču od bola.

 

I što tad da radim ?

 

Da snen dočekam zoru, da joj se divim

Posmatram parkove i cvijeće

Građevinama, starinama se klanjam i pridajem važnost koju ne zaslužuju.

I nošen nekim vjetrom mladosti...

Uzaludno...

 

I dalje noću smišljam neostvarive snove

Da se zavaram pred san

Sanjarim...

ali ipak....Sebi ostavljam veliki prostor stvarnosti, sreće, ne znanja i grozničava jada

Koji me iz dana u dan uvijek isto pita :

i što ?

 Što da radim tada ?