Prokleta i ukleta,

 zavodljiva i čedna,

 kurtizana,

u svastici tvojih ruku,

raspelo,

 u katedrali tvojih usana,

usana koje ljubiš

svetom vatrom svoje vjere

u mene,

 u nas...

Zadrži me u sebi,

još malo,

i reci,

da ne postoji ovdje nitko

osim nas,

ovdje,

gdje suze u našim očima

stvaraju vitraje ljubavi...

Ostavi u zadnjim klupama

ovoga hrama

ucviljene prebiračice zrnaca

koje nas prozivaju,

jer vodimo ljubav,

na njihovom tlu,

gdje nedodir i bič

kažnjava tijelo

i ostavlja ožiljke na duši,

stvara ožiljke,

i spaljuje sve bijele i svete žuđenosti

koje nemaju miris tamjana

nego vrelog znoja, prebiračice,

koje kidaju zlatnu nit volje

i kukičaju po shemi

uokvirene ikone zaljubljenosti...

Osvrnimo se na te 

 otimačice sna,

nisu li to naše slike,

davno ostavljene u azilu grizodušja

i astralu blagodarja

odakle uporno pokušavaju ponovo

izgraditi most do nas?

Zagrli me čvrsto

hajde da srušimo zidove...

Naša ljubav

ne stane u zdanja

ukrašena kičavim zlatnim arabeskama

i propovjedaonicom na vrhu ...

Svemir optočen zvijezdama

naša je prostirka,

moje tijelo,

tvoj oltar,

tvoja vatra

moje vječno svjetlo...