Ne mogu pisati pjesmu u Moskvi,
u visokoj snježnoj sobi zorom,
između rasporenih kofera.
Sobarica mi tepa kao majka
i obavljamo sitnu trgovinu;
nešto najlona i čokolade.
Ne mogu napisati pjesmu,
suočiti se sa ovim papirom,
sa svojom olovkom.
Krevet je zapaljen poda mnom.
Ovaj osećaj privremenosti
i gluhoća krajobraza u Francuskoj.
Moje se misli svojevoljno izražavaju drugačije,
rječnik mi se otima -
govor mi se ni na šta ne odnosi.
Ptice koje udaraju o zid vraćaju se obezglavljene
kao vokali, konzonanti, moj dalmatinski naglasak.
Oči mi ništa ne objašnjavaju
pred slapovima Rajne.
Ništa mi ne govore
mirno selo ludjaka u okolini,
plovidba sjevernom rijekom,
utvare, vrtni patuljci i Wagnerova muzika,
kraljevski podrumi, kasni barok.
Nema pjesme u Parizu;
moja se izbjeglička vlada rasula.
Ostajem sam u predvečernjem Salzburgu,
na terasi kavane Glockenspiel,
zagledan u tamnu Mozarovu statuu,
juhu od kornjače i pivo.
Kakav mi je to život;
ne mogu napisati pjesmu u kiši Bruxellesa,
u planinama što vise nad Innsbruckom
i u zagrljaju žene čiji ljubavni jezik ne poznajem.
Mijenjanje novca, suveniri, nemoguća ishrana,
razglednice, zlatna Praha -
samo su izmijenjeni oblici
moje samoće,
moje bolesti za tobom, nesreće i nade,
siromaškog porijekla i pripadnosti,
ali tu ipak nema pjesme.
Potrebna mi je jedna ogoljela
ljetna postaja na pruzi Perković-Sibenik,
uvaljena u jaru, zlato i kamen,
koji se sklapa nad mojom glavom
kao dva vala.
Potrebna mi je modra zagrebačka kiša
sredinom rujna,
moj auto, moje cigarete i rakija, kino Jadran -
da se uspostavi
kakav - takav način.
Glasovir u skromnom potkrovlju i tvoje tijelo,
more pod nogama i "hvala bogu, stigli smo",
kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti,
"Slobodna Dalmacija" i slika u novčaniku -
potrebni su mi da nešto kažem,
da jedan osjećaj na nejasnom putu
privedem kraju,
da jednu misao smirim,
napravim malo reda u svojoj duši
i napišem pjesmu.
u visokoj snježnoj sobi zorom,
između rasporenih kofera.
Sobarica mi tepa kao majka
i obavljamo sitnu trgovinu;
nešto najlona i čokolade.
Ne mogu napisati pjesmu,
suočiti se sa ovim papirom,
sa svojom olovkom.
Krevet je zapaljen poda mnom.
Ovaj osećaj privremenosti
i gluhoća krajobraza u Francuskoj.
Moje se misli svojevoljno izražavaju drugačije,
rječnik mi se otima -
govor mi se ni na šta ne odnosi.
Ptice koje udaraju o zid vraćaju se obezglavljene
kao vokali, konzonanti, moj dalmatinski naglasak.
Oči mi ništa ne objašnjavaju
pred slapovima Rajne.
Ništa mi ne govore
mirno selo ludjaka u okolini,
plovidba sjevernom rijekom,
utvare, vrtni patuljci i Wagnerova muzika,
kraljevski podrumi, kasni barok.
Nema pjesme u Parizu;
moja se izbjeglička vlada rasula.
Ostajem sam u predvečernjem Salzburgu,
na terasi kavane Glockenspiel,
zagledan u tamnu Mozarovu statuu,
juhu od kornjače i pivo.
Kakav mi je to život;
ne mogu napisati pjesmu u kiši Bruxellesa,
u planinama što vise nad Innsbruckom
i u zagrljaju žene čiji ljubavni jezik ne poznajem.
Mijenjanje novca, suveniri, nemoguća ishrana,
razglednice, zlatna Praha -
samo su izmijenjeni oblici
moje samoće,
moje bolesti za tobom, nesreće i nade,
siromaškog porijekla i pripadnosti,
ali tu ipak nema pjesme.
Potrebna mi je jedna ogoljela
ljetna postaja na pruzi Perković-Sibenik,
uvaljena u jaru, zlato i kamen,
koji se sklapa nad mojom glavom
kao dva vala.
Potrebna mi je modra zagrebačka kiša
sredinom rujna,
moj auto, moje cigarete i rakija, kino Jadran -
da se uspostavi
kakav - takav način.
Glasovir u skromnom potkrovlju i tvoje tijelo,
more pod nogama i "hvala bogu, stigli smo",
kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti,
"Slobodna Dalmacija" i slika u novčaniku -
potrebni su mi da nešto kažem,
da jedan osjećaj na nejasnom putu
privedem kraju,
da jednu misao smirim,
napravim malo reda u svojoj duši
i napišem pjesmu.
bglavac
irida
edin.kecanovic
