Dolazi jesen.

Listopad spušta zavjesu žutu,

požutjelo lišće pada svuda uokolo,

po dvorištima,po trotoaru,po putu.

 

Priroda mijenja odjeću svoju,

umjesto zelene uzima žutu boju.

Od svijetle do tamne,nijanse razne,

listova malo,krošnje već poluprazne.

 

Svud je manje sunca,

parkovi se prazne,

ptice odlaze na daleki put,

ostaju gnjezda na drveću kao

neki čudesne,obješene vazne.

 

Godina ova jedinstvena kao tisuće drugih,

lagano ali sigurno prolazi.

Ovaj njen predzadnji,prohladni,kišoviti,

sivi dio neumitno dolazi.

 

No ja volim i jesen.Tu prirodu,

čudesno šarenih boja,

lišće što šušti pod nogama,

i jesenje sunce kad blago,obasja

ramena moja i tvoja.

 

Hej ,hajdemo na piće!

Zatvori prozor,opasaj djemper,

ponesi kišobran,

zar ne vidiš da je ovo jedan tipični

prohladni,jesenji dan.

 

 

Ma hajde sjedimo vani,

dok sunca još ima!

Gle,prolaze ljudi kao što prolaze

godine,mjeseci,dani.

 

I svatko od njih ima neko svoje lice.

Netko korača polako a

netko pak žurno prolazi i

nestaje u labirintu ulice.

 

I svatko ima neku svoju priću,

kao ovaj list što ga proljeće rodi,

pa raste i trsi se a u jesen se osuši,

sa drveta otpadne i nestane negdje na tlu ili vodi.

 

Autor:Bruno Nikolic

http://nibruno.blog.hr

CC some rights reserved