Dodirni samo kap vrele plazme moje duše, i vidjet ćeš površinu oceana, na kojem se mreškaju plavi valovi ovičeni zlatnom pjenom postanka.
Na sam dodir vreline, ruka se povlači, ali gle:
Moja vrelina je zapravo bezazlena dubina, u kojoj se raduje vječno proljeće, bez ikakve primisli o prestanku..
Ispod površine, koraci zaigranog djeteta, pretiču korake uozbiljenog starca.
Dijete se vazda igra.
Starac vazda mudruje i upućuje.
I nikad dosadno, nikad kraja tim beskrajnim razgovorima.
Plazma na površini ključa, vrije.
Poput Sunca, koje se čini nedodirno, a ipak, u sebi krije možda sasvim dodirljivu površinu..
Ja sam ispod te površine, i širom otvorenih očiju, gledam i čekam ruke, koje će je bez straha dodirnuti...