DOĆI ĆE I TAJ DAN
Moj odlazak ne znači izdaju,
Molim te draga,shvati,
Onaj koji je rođen pod zvjezdanim nebom,
Ne može bez lutanja,
Kao i ona zvijezda,
Koja je krstila moje rođenje.
Moj odlazak ne znači svršetak,
Već novi početak,
Ti znaš draga,
Ti to osjećaš,zar ne,draga?
Da ću se vratiti s onim istim vjetrom,
Sa kojim sam i otišao,
Iako sam zbog lutanja odabrao samoću,
A žrtvovao ljubav,
Ja te još uvijek volim,
Ljubim Te u mislima,
Više nego ikada!
U zvijezdama tražim pogled Tvojih čeznutljivih očiju,
Moje utočište ljubavi i utjehe.
Ta vjeruj mi draga,
Jer čovjek ne laže uz odar svoje samoće.
Kad tvoja suza klizne,
U blistavu struju proljetnog dana,
Začuti ćeš šapat vjetra,
Leti slobodno!...Poleti sa mnom!...
U savršeni proljetni dan!
Najbolje su uspomene one koje nas uče ljubavi,
To ne mogu poreći,
Jer Ti si u mojim uspomenama na prvom mjestu,
Da draga,čak si ispred divnog zvjezdanog neba,
Ispod kojeg sam se rodio,
Sam i napušten,
Kao pravo dijete samoće.
Ti znaš draga da ne lažem,
Jer ta divna uspomena rođena je u anđeoskoj kolijevci,
U čežnji,
Od tisuću pojedinih pogleda,
Tvojih čeznutljivih očiju,
Koje sad izbiše na javu.
Ja znam,osjećam,draga,da me Ti razumiješ,
I još čekaš u divnoj raskoši Tvog pogleda,
Što se svaki Božji dan,
Budi i liježe ispod duge.
Možda sam udaljen od tebe tisuće i tisuće milja,
Ali srca su nam bliža nego ikad,
Da draga, to može osjećati samo čovjek,
Koji iskreno voli.
Da draga,doći će i taj dan,
Kada će se naši žarki i čeznutljivi pogledi,
Opet spojiti ispod duge,
One iste duge,
Ispod koje smo znali graditi našu cestu snova.
Da draga,doći će i taj dan,
Naš dan,
Kada će ona latica ruže,
Koju smo zajedno posadili u naš mali vrt,
Opet treperiti u Tvoj ruci,
Baš kao i moja ruka,
U Tvojoj ruci.
© Walter William Safar