Kupiš, gaziš, lažeš, varaš,
Na temeljima tuđe krvi,
Svoj život stvaraš.

Prije sa onu stranu rešetki,
A sad omiljena lica objektiva,
Vole vas zbog raznih dosjetki.

I što više imaš, sve ti više treba,
Po uzoru na svog praoca Babela,
Volio bi imat kulu veliku sve do neba.

U dan smrtni kakve koristi od svega toga, Čovječe nesretniče, zar si razumom osakaćen,
Samo će se rjetki i to s gađenjem sjećat imena tvoga.

Iako se čini kako je opao sistem vrjednosti, Gradi sebi dobro ime,

To još uvjek ima svojih prednosti.
I zar ne možeš to da shvatiš,
Samo u sjećanju počinješ da živiš,
Onda kad se u prah vratiš.