Opet bi mogao pisati komediju.
Božanstvenu, del Arte?
Životnu?
Tvoj duh luta sferama
i mir svoj, ovdje, u tzv.stvorenom raju traži...
Posuđujem ti svoj svemir
zađi u limbove
gdje su neki uznici zapeli,
vezani satenskim mašnama
i tijelima
koji ne daju dušama pomak...
Zovu to jedinim krajnjim ishodištem
nikad dosta čula
okusa, mirisa, dodira, glad
i prodaja sebe
na vašarima tuđih želja...
Piši, pjesniče..
Meni nestade stiha,
o tome,
kako će varljiva ljepota vanjskih ljuski
jednom biti poražena pred zidom vremena...
U limbovima svojih zrcala
glorificiraju, vjeruju da će uvijek ostati isti
željni i poželjni, a
kad duša ostane naga
kleknut će pred svjetlom
iza vrata prolaznosti...
Piši, pjesniče
o noćnim previranjima
o nekim samotnim uzdasima
u zadimljenom cabaretu , gdje dame više ne znaju plesati
jer su svi odavno napustili bar...
Limb, kojeg samo ti znaš
a ja sam izvan njih
negdje sa neke stijene
gledam
bez mogućnosti da ikome pomognem...
Piši o ulaženjima u zadnje vlakove,
o onima, koji porugom i smijehom ispraćaju one
koji su iz svojih jama izašli
i negdje putuju
iznad svih trivijalnih i sirovih zagrljaja
koji to nisu...
Negdje, kroz prozirno staklo, samo sa moje strane
gledam razgovore osuđenika i onih koji osuđuju,
sa njihove strane
samo je mutni neprozir...
Zidovi plača su porozni
i ti i ja, pjesniče
prolazimo kroz njih
slušamo neke balade pod prozorima
i trube anđeoske
koje sviraju tiho
iz samilosti
da svijet od laži stvoren
odmah ne poruše...