Dnevnik moje majke
Hodam istom ulicom kao i u djetinjstvu,
Bože, u to je vrijeme siromaštvo već zarinulo
sudbini
ruku u tijelo, i zauvijek žigosalo moj
životni put... Oh Bože,Ti znaš, molio sam usrdno za druge
kao i za sebe, htio sam da prije toga bar nekoliko
puta lako dahnem, da jednom imam nešto i za
sebe samoga...
Kad bih sjetno gledao u zvijezde
Moja divna majka bi tiho rekla:
''Pročitaj mi svoju pjesmu
Da se osjetim kao ona zvijezda koju gledaš.''
Hoću li ikada zaboraviti taj
vječni blaženi smiješak kada je izgovarala te
riječi? Kako je sve to mamilo da čovjek bude
dobar
i ponizan.
Živio sam za taj nježni osmijeh i samo za nj sam progutao
toliko gorke srdžbe... Oh, Bože, samo da taj osmijeh
još uvijek širi dobrotu ulici mog djetinjstva;
U meni sve kliče:
''Čekaj me majko na istom mjestu,
Tvoj sin dolazi da Ti pročita pjesmu
Koju si toliko dugo čekala!''
Ali sada se bolna tišina uvukla u utrobu
neprozirne noći, a ona;
Moja majka,
Moja stara mati je i dalje stajala
na istom mjestu kao i onog dana
kad me je sjetno gledala kako napuštam ulicu
djetinjstva,
gledala je u onaj isti žuti humus, kao da iz njega
želi istresti sve uspomene.
Živio sam za to da opet čujem njezin laki smijeh...
Za taj sam smijeh duge noći proveo putujući
u trećem razredu... I tada je čuh, pjevala je onu
istu tužnu pjesmu iz plavičastozlatnog dnevnika,
koji je bio zastrt gustim bijelim gardinama.
Bože, kakva to sila iz dubine duše tjera
uspomene
da u toj ulici ponovo izvija iz srca tu tužnu
pjesmu?
I posljednja riječ pjesme klonu, s rukom na dnevniku
i s usnom na pjesmi klonula je.
Zamro je zauvijek njezin blagi osmijeh,
Kao i moja nada
Da ću mojoj staroj majci
Pročitati pjesmu svog života.
Walter William Safar ©
irida
bglavac
