DJEVOJKA ZLAĆANE KOSE
 
Ljudi oko djevojke držali su da je odveć plaha,
Tiho govoriše,da je bojažljiva,odveć slaba,
A njezina jedina krvica bijaše
Što je voljela bezgranično i  spontano.
Djevojka zlaćane kose,
Iako slobodna,bijaše zatočena
U nevidljivu daljinu,
Odakle ledeni vjetar  nosi samoću,
Dok nijeme suze klize preko lica
Djevojke zlaćane kose,
Čuh posve jasno  baršunasto tih jecaj,
To mora da u tužnim  grudima ječi  srce.
Još nikad ne vidjeh takav pogled,
Što sad gori iz neke tajanstvene unutarnje jezgre;
Pogled,što tako bezuspješno zove upomoć,
Naoko lebdeć,
A zapravo samo tone kroz svijetlucave  valove uspomena,
Taj meki,iskričavi vapaj bori se,
Da ne poleti odveć rano u beskonačnost,
A ona svijetla suza,
Sad nijemo klizi na tek palu  laticu ruže,
Što je sad vjetar donio na njezin meki dlan.
Nek nijedan čovjek  ne shvati me krivo,
Vidio sam čarobni  sjaj ljubavi,
U  bisernoj  suzi.

 
 
©Walter William Safar