Iako su  ponekad teški,

izbrisivi, koraci moji ljudski,

prepušteni vjetru u pijesku

i valu, na žalu,

moja duša

opet  poput orla

svojim krilom  dotiče sunce,

i bez straha nadlijeće visoke klifove

i snijegom zarobljene

planinske vrhunce..

 

Iako me ponekad

tuge prevare

i zanesu me,

opiju,

kao vino ljubavnike,

 kockara šareni rulet,

i gužva oko stola,

ja opet znam pronaći radost

i komadić sreće

u oceanu bola..

 

Kada mi kažu da žive ljubav,

a onda je bace

 negdje u kut  života

oduzimajući mi nadu

 da će ikad više

za mene oživjeti,

 ja i tada znam

 i želim opraštati,

makar to više od vječnosti trajalo,

makar me  na tren

 od svjetla odvojilo..

 

Nikad moje srce

kucalo nije jače,

unatoč bespuću zime,

 ono ne želi da plače,

i stišće svežanj žigica

u drhtavoj ruci

 da zapali svjetlo snova,

  bude svjetionik brodolomcima

 i odmor umornima

 u mirnoj luci…