Netko  nekog vani doziva imenoma

ja se sjetih..onako sjetno

majčinog dozivanja

dok sam razigrana

 trčala za leptirima

ili skrivena od sviju

gladila netom izlegle mačiće

na mirisavom sjeniku iznad štale

 

lijepi dani mog djetinjstva

kad je sunce ljepše sjalo

a nebo široko i plavo

pod kojim sam snove tkala

zamatajuć u njih zvijezde

vile i vilenjake

prve pjesme i prve uzdahe

nitko me više neće

imenom tim zazvati

onako toplo i nestrpljivo

kao što znala je majka

u duga prevečerja

kad su umirali makovi

 

po obroncima zelenih livada

sad  kočopere se kuće stranaca

slomljena škura nitko ne otvara

da mi ime barem jednom zazove

niti će da zazvoni zvono

krave sa pašnjaka

a jorgovani zamirisati opojno

kraj bunara mog djetinjstva

odlepršala sam sa plavim balonima

kao djevojčica iz Oza

uzalud tražeć zlatnu cestu

koja vraća u zavičaj