Dječak papirničar
U sjeni sumorne zgrade, u ulici ružne vanjštine
i neugodna mirisa, koja je većim dijelom dana bez sunca
i ljudske topline, dječak i pas bave se svojim jedinim
zakonitim obrtom, što im ga je namijenio svijet: preživljavanjem.
Dječak i pas nisu samo jedno tijelo i jedna duša,
nego su, kako to svijet misli, i jedan glas.
Taj glas, koji, čini se, čuje se samo za vrijeme Badnjaka,
dolazi od vrištava duha, koji u svome grobu nema mira;
u tužnoj ulici, koja u cijelom svom postojanju
nije udomila ni jednog leptira, bila je neka vrsta gramzljivog
pauka, koji je preo paučinu da hvata neoprezne ljude.
Pa opet, dječak i pas smjernom i vazalskom poslušnošću
dočekuju svaki novi dan, prodaju papir: obični, fini
konceptni, bijeli, bjelkasto smeđi, zlatnoplavi; marke,
pijesak za posipanje, čavliće, olovke, crvene i zelene
vrpce za vezivanje darova; stare bilježnice, kalendare,
dnevnike. Ukratko, dječak i pas su trgovci starim dobrim
vrijednostima. Za sudove oni su nevidljivi, jer tko mari
za sirotinju, tako zbore mudraci. A ovog jutra
dječak i pas nisu bili na svom mjestu, zlatna sunčeva
prašina lelujala je na mekim, slađanim leđima vjetra,
kao da traži dječaka papirničara i njegova psa.
A dječak je oplakivao smrt svog starog psa, u sjeni,
kao i uvijek, daleko od očiju svijeta, te slane, nijeme
suze tražile su samo jedan kratak pogled svijeta,
Ali hladni svijet smatra dječaka samo običnim, skromnim,
poniznim, poštenim, samim time i nevidljivim papirničarem.
On kleči kraj jedinog svog prijatelja, i slomljena glasa
posljednji put pozdravi svog psa:
"Laku noć, moj jedini prijatelju! Laku noć, moj mali
papirničaru! Spavaj slatko i sanjaj blaženo!"
I tako, dječak papirničar, opet osta sam u tužnoj ulici.
Walter William Safar ©
Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
1340
OD 14.01.2018.PUTA