Lutamo svijetom poput izgubljenih sjena,
Slijedimo tragove u pijesku što ih neumorno ispiru valovi...
Tražimo put do svog doma među zvijezdama, do neke druge dimenzije...
Mirišemo na cvjetove naranče, na orhideje...
I smijemo se s delfinima što se kupaju u plavetnom oceanu spoznaje...
I plačemo s kišama, što ne uspijevaju saprati našu bol...
Slijedimo mirisni trag ruža, cedra i sandalovine do mjesta
Na kojem mostovi spajaju dimenzije,
Andjeli nikad ne plaču, a delfini ne umiru od tame...
Djeca vječnosti, mjesečevi podanici...
Nosimo maglu u očima i miris ranog proljeća...
Je li ono što tražimo, već odavno
izgubljeno?
bglavac
edin.kecanovic
