Lutamo svijetom poput izgubljenih sjena,

Slijedimo tragove u pijesku što ih neumorno ispiru valovi...

Tražimo put do svog doma među zvijezdama, do neke druge dimenzije...

Mirišemo na cvjetove naranče, na orhideje...

I smijemo se s delfinima što se kupaju u plavetnom oceanu spoznaje...

I plačemo s kišama, što ne uspijevaju saprati našu bol...

Slijedimo mirisni trag ruža, cedra i sandalovine do mjesta

Na kojem mostovi spajaju dimenzije,

Andjeli nikad ne plaču, a delfini ne umiru od tame...

Djeca vječnosti, mjesečevi podanici...

Nosimo maglu u očima i miris ranog proljeća...

Je li ono što tražimo, već odavno

izgubljeno?