Divna dama

–        ta nikad, valjda, nije sama,

U pravilu ima muža.

U pravilu, žive u braku,

Monogamiji ili monotoniji.

Dobar muškarac svojoj ženi,

Tobože, sve pruža, ako je živ libido…

U pravilu, brak je tada konzumiran.

 

Izvan braka svaka je ljubavna  veza

Grijeh: obljub, preljub, prevara…

Ljubav postaje pojava mrtva.

Grijeh podliježe sankciji, u pitanju je

Zabranjena veza – i brak je miniran.

U pravilu, žena je žrtva.

 

Treba ukinut brak muškarcima,

To su kurviši,  hulje po zanimanju.

Amoralne osobe, bez moralne vertikale.

Valja ostaviti samo brak za žene.

One su, tobože - vjerne.

Enigma: s kim muškarci varaju žene?

Valjda samo sa neudanim, ledičnim

Ženama ili kurvama, po zanimanju.

 

Ah, ljudsko srce nikad zadovoljno nije

Iza svakog se preljuba

Kupido zlobno smije, gle zloće….

Ljudska je vrsta dvolična, radi ono što može.

Lako je bozima – oni rade što hoće.

- Kako se izvući iz te kože?

 

U začetku bijaše to ZAVJERA protiv šutljivog neba

 – spojiti nas, takva dva bića.

Ukradene trenutke prate krvoprolića.

 

Sva moja pisma su, naravno, Tvoja.

Ne htjedoh da Te kompromitiraju ili

-         još gore diskreditiraju.

 

Naša su pisma, de iure,

Zajamčena privatnost,

De facto, dokazi za zle duše.

A naši sati i dani nepovratno jure.

 

Ti bi htjela sve zadržat u jednom trenutku,

Ta tri samo naša minuta, cijelu vječnost zgusnula bi u tren.

A tad – usnula, ili se probudila na okrutnoj javi.

 

Hvala na Corelliu, La Follia. Ludost grca.

Glazba je  odmor za umornu dušu:

Lirska paučina između uma i srca..

Vraćam Ti Adagiom, Albinoni…

 

Sve što (ne)napišem je protiv nas, na ovaj ili onaj način.

Makar naše suze bile ledeno krvavog sjaja,

Nek iskrenost i duhovitost bude priči najbolji začin.

 

Obriši suze, odagnaj tugu, bol i nemir,

Ja ću je čekat djevojčice, ženo i mati.

Jednom će reči: gle suze svetog Lovre,

Naručih kočiju za nebo - Plejade nas voze u svemir.