DIVLJA RUŽA
Večeras je vjetar tih,umorno tih,
(A govore da vjetrovi ne stare)
A Ja,
Ja milujem divlju ružu
s nekom neobjašnjivom nadom,
da ću na latici ruže pronaći Tvoju suzu.
Od kada si otišla mnoge su noći izgubile sjaj,
i posve umorne lutaju putevima mračnim mojim,
kao da su i one posve ostarile,
poput naših uspomena.
One divne mlade noći
-u kojima smo znali gledati tirkizne mreže
što su ih raspjevani cvrčci preli u svilenim noćima-
sad su postale posve umorne i mračne,
i besciljno lutaju mračnim putevima mojim.
Odavno su latice divlje ruže prestale plesati,
jer ih vjetar više ne dira.
Govore da vjetrovi ne stare,
možda ne vjetrovi pustinja,
ali vjetrovi groblja sigurno stare i umiru s ljudima i cvijećem.
Tako je tiho i mračno
u noćima bez Tebe,
U meni je sve umrlo,
osim nade,
da ću na drhtavom licu divlje ruže ugledati tvoju suzu,
Onu istu suzu,
koja se rodila u Tvojim toplim,milim očima,
kad sam te prvi puta poljubio.
Kako je noć sjala,vjetar mladenački pjevao,
a ruža čeznutljivo uzdahnula
kad je na nju skliznula Tvoja suza.
Ali sad je sve tako tiho i mračno,
i ona divlja ruža,
koju si znala milovati za vrijeme oluja,
poput izgubljena djeteta,
sad je posve tiha,
posve napuštena.
Naše divne,mlade noći,
sad su posve ostarjele u lutanjima besciljnim,
baš kao i ja.
Večeras je vjetar tih,tako umorno slab,
kao umorni starac gura noć kroz puteve mračne moje,
A Ja,
Ja dvorim smrt kao ostarjeli starac,
jer znam da se kraj bliži,
i da će naše mlade noći postajati svakim novim danom sve starije,
i da će Tvoja divlja ruža uvenuti,posve nestati.
© Walter William Safar
bglavac
edin.kecanovic
