Treperi svjetiljka
 u noći
zaspalo cvijeće
 i trava meka
odrasla žena u meni
na dijete
 vlastito čeka

utihnuo vjetar
u sviralu
 zadjenuo snove
a zvijezde daleke
kroz mene plove

Na kojoj sam
ostavila ga cesti
da besciljno
 bez mene luta?
Hoću li ga
ponovno sresti
privit ga do svog skuta?

Bez mača
 ranjena  ljubavlju
 sama
bespućima koračam
zarobljena zbiljom
djetinjstvu se
 rijetko vraćam

još samo
ospu se ruže
u suton
 latice polete
ucrtane bore
i srce puno sjete

jezero duše oslikava
osmijeh
 djeteta u meni
prkoseći  tako
varljivoj sjeni

dozvat ću
zlatno sunce
zelene oči
dijete će  u zagrljaj
moj doći

puštat ćemo
 balone
od zvončića
stihove plesti