Udišem svjetlost
Polako ...sve sporije...i tiše ...
Nemarno odbacujem odjeću sa sebe
Opijam se bojama sve više ... i više ,
Darujući kožu hladnoći , neka trne, neka zebe ...
Leptire dozivam nek' odjeću mi kroje
Bubamare i lišće povezujem u vjenac
Raspličem pa sakupljam uvojke svoje
Koje umio je jutarnji rosni zdenac ...
Dijete sam Prirode
Njezin vjerni podanik ... i svjetlosni ratnik ...
U pijesku pronalazim kristaliće mira
Ostavljam drugoj duši ukopani zlatnik ...
Kad pogledam u nebo
Jutarnje ...il' zvjezdano, noćno ...
Osjećam se slobodno ...
Prirodno ... i moćno ...
Tada
Udišem Svjetlost
Polako ...sve sporije ...i tiše ...
A Priroda u meni ,
Iznova ...
I iznova stihove piše ...
irida
bglavac
