Sačekaj, zastani dušo, u meni.. Ne prelazi drugom bojom preko platna mog života, dok ove trenutke ne doživim do kraja..

Opet se nešto ponavlja...

Kao da sam već to prolazila..

Zaigrana,

i dalje u bezbojnom olovno sivom svijetu

uskačem u blatne barice djetinjstva

bez straha da ću izgubiti radost

kada mrki pogledi

dotaknu moju prljavu odjeću..

Opet vučem svoje srce za sobom

po prašnjavom i kamenitom putu tuđih ljubopitljivih savjeta

da to nema smisla

da će srce obnevidjelo od oštrog kamena

ostati zgaženo

i otkinuto od mene..

Gle,

Moje srce lebdi iznad svih žuljevitih

i krvavih koraka učinjenih

za neko bolje postojanje u meni..

Ponijet će me u visine

kada mu vrijeme odredi trenutak

da bude laganije od oblaka...

 

Ponovo proživljavam katarzu mojih snova

otežalih od silnih silaznika

od silnih prolaznika stvarnosti

koji ga htjedoše prekrojiti po svojoj mjeri..

Svjetla vjere

kroz zamrznuta okna izgubljenih ljudskih nada

i dalje sjaje

u mojim zjenama..

Maleni cvijet oprosta

i dalje se opire

i cvate

kroz sirove i surove ledene pokrove

ljudskog samoživlja

i hvalisavog lupanja u prsa

tamo,

gdje bi trebao biti komadić proljeća

i srce koje voli, unatoč nanesenoj boli..

Ne.. Prsni koš ispod rebara

tek zgrčenu šaku umjesto srca krije

a ja i dalje tu šaku drugima želim otvoriti

iako bi me opet mogla

u trenutku udariti..

Kaži, dušo, zašto se ponavlja

opet proživljeno?

"Da bi konačno zauvijek bila  od svega otkinuta

 što nisi ti.."

"A što sam ja?"

"Drhtaj zanesenog stvaranja

 i šapat oslobođenog trajanja"...