Ponovo nasukana, na obali tvoga tijela, sanjam dubine, kojima se ne mogu vratiti, osim samilošću nebeskog porinuća...Ulješura, samotno bezazlena, prekrivena algama postanka, prepune utrobe živih tajni, koje se sasvim sigurno tamo osjećaju,bez trenutne želje da osjete miris sunca i dotaknu plavetni svod...

Sve u meni sanja povratak, a ti, sluzav od moje igre vjerovanja, od čedne pohotnosti mojih dodira, snivaš, sanjajući da ću se pretvoriti konačno u ženu, i prestati sanjati o dubinama kojima pripadam..

Moje igre sa tobom uvijek te ostavljaju nasmiješenim, vraćaju te tamo, gdje bi zapravo trebao otići sa mnom, ali kako, kad tek nazireš metamorfozu krajnje slobode..

Sutra će možda biti kasno da me vratiš, jer vremena je sve manje, a sunce koje skuplja pore moje kože duše, sve je jače...Ako me tvoje ruke ne vrate , tužnim pjevom dozvat ću djecu plime, koja će me vratiti tamo gdje pripadam, a ti...Ostat ćeš začuđen čarolijom moga nestanka, kad se probudiš, a na obali svojoj, više me ne vidiš...