Tko može, ustvari,pratiti moje snove,koje nisam

plela sama,nego niti svojih čežnji podijelila mojim vjernim dušama, tkaljama,koje su obećale,da će mi na balu posljednjeg izabranog života satkati najnježniji veo ljubavi, za susret sa Onim koji me

posla na daleki put,poklonivši mi samo otisak svoga Toplog Srca,da ne zaboravim smisao svog putovanja?

Tko mi može  ukrasti osmijehe,koje iza sebe ostavih,osim gladnih ptica samotnica,koje samo za tugu znaju i o tuzi pjevaju?

Tko može pratiti moje korake bremenite sjećanjima,osim onih, kojima posudih cipele svoje,dok se odmarah dio puta,čekajući ih, da se

ponovo sretnemo?

Ah,koliko u sebi sjećanja nosim..Kada se pojavi duša koja sjećanja moja dotiče,ja na umor zaboravim,jer dio sjećanja podijelim,i tako savršeno u srcu,radost osjetim...

Tko mi može moje kule od pijeska,toliko strpljivo građene,uništiti,a da ih ja,svojom voljom i upornošću,ne sagradim još ljepše?

Ja sa oblaka taj pijesak dobivam,od ugaslih zvijezda,i jurećih jata kometa,koje slijeću,kao ptice na moja ramena,i prah svoj  za moje snove poklanjaju...

Tko može dotaknuti oporošću i jalovom tamom bezličnosti svoje,moju spiralnu kolijevku sna,gdje me Vječni uvijek zaljulja, kad mi san ne dolazi na vjeđe?

Ma, tko može, tko može ljepotu zaiskrenog puta do Ljubavi uništiti? Nitko..I nikad..Moj san nikad neće prestati...