Zapleši  pod mjesečinom

pokidaj svilene plahte,

skini sa mene godine,

krv i meso,

skini sa mene pokrov nataloženih sjećanja,

i zagrizi u meke usne

moje duše,

utjelovljena nado,

koja bedra svoja

ni  Panu svojem

ne otkrivaš..

 

Zarobi ekvinocij

i zarobi vještice koje Beltanu slave

neka naš trenutak čarolije

slavi opijeni   Bog

koji  zaboravlja

kako se svijet stvarao

gledajući naše jecaje

od kojih pakao

stidljivo spušta glavu..

 

sunce u tvojim rukama

Mjesec u tvojim očima,

i ja,

koja sam tvoja zemlja

koju ljubiš

svojom vatrom

i vodom...

Koliko ti treba da me prepoznaš?

Koliko vijekova

da me gledaš

obnaženu od  vlastitog pogleda

u vanjsku ljusku

moje ljubavi

koja nikad

prestati neće...

Voljeli smo nedoglede drugih

i još uvijek tražimo

neki čudan trenutak

gdje ćemo se pronaći

bez ijednog traga 

koji nas je sastavio

utabanim stazama..

Možemo li premostiti bezdan obzira

i preskočiti ga

bez straha od pada

i smrskanog pehara

kojeg smo punili

čekajući prelijevanje

krvi u krv..

Život nam ne ide na ruku

ovako razdvojeni

guramo ga od sebe

iako mi te je darovao

iako sam ti darovana

radi možebitnog

novog početka...