Danas sam umro...
Dijete.
U igri je raslo maštom hranjeno:
– Kad narastem bit ću…
Snovi su se pleli i u klupko mrsili,
zamršeni klupko nestvarnosti,
a ideje životom okrutnim ludima su nazivane.
I dijete umre.
Mladić nesigurno korača
u nepoznato,
užasnut zahtjevima “zrelosti”.
Bunt se rađa.
I potraga…
… staza zavojita,
dračom i cvijećem mirisnim,
dolovima i klisurama,
suncem i vjetrom ledenim,
znanjem i izgubljenošću
u tami šume,
obilježena.
I mladić umre.
Stablo cedra postade,
visoko,
krošnje hladovinom obdarene
i korijena snažnog duboko u zemlji uprtog,
znanjem, duhom i mirisima rajskim bogato,
pod koje se mnogi utekoše.
Raslo je ono i grane širilo
u šumi cedrovoj
sa stablima drugim,
sve dok ga duh ne napusti.
I stablo cedra umre.
Rika tigra tada se šumom začula,
snažna jeka životinje gizdave
animalnom snagom prožete
i umiljatošću nekom,
koju na rubovima šume znala je
čeljad i poštovala.
Tigar taj uz mirise šume
i druge je tajne čulima prizivao,
pjev ptica i šum lišća, zrikavaca zrik,
boje živopisne pod zrakama je sunca vidio,
s duhovima prirode razgovarao
i u snove dolazio.
I tigar umre.
Sjećanja mi rubom svijesti lete,
snen sam još, al’
tugu jasno razaznajem,
puštam je da se tijelom mojim razmili
i suze niz lice mi namami,
da se oprostim sa životom starim.
Danas sam umro.
Opet.
I budim se…
Tko sam?
bglavac
irida
edin.kecanovic
