Danas nebo plače velikim suzama

slutim da negdje daleko

možda sada umire čovjek

u bolima,negdje rađa se dijete

i smiješi se mlada majka

gledajući čedo

na svojim prsima materinskim.

Ali,ovdje,sunca nema

samo sivilo,i grize dosada

moje napregnute misli

i kao u dugom ,uzanom hodniku

ja ne nalazim pravog smjera

svojim koracima

pa zato idem odsutna.

A nebo plače očajnim suzama

i negdje struji život

ali ovdje,duboko u meni

znam ,odavno

samo uspomene žive

kao nijemi svjedoci prošlosti.

Ovdje,samo moje razapeto srce

krvari na plamenom stubu

a ja, kao iz daljine

u magli nazirem

izgubljeni let jedne ptice

raskriljeni prozor

i ruku djevojčice

što doziva šapatom nekoga

a njega više nema.

Ovdje,ostaju mi samo

plavi drhtaji kišnih večeri

i zeleni,mokri sagovi mlade trave.

I ovaj krik,kojeg stišavam u sebi

donosi mi u sjećanje

bezbrižnu sliku mog djetinjstva

uspavanku rodnih krovova u podneva

i tihu pjesmu cvrčaka.

Ovdje ,nemiri pletu

kao paukovi moju dušu

i jecaju raspuknute violine

po uglovima

i jedno umorno srce

plače u tišini

jedno umorno srce

i ništa više