Danas mi se hoće

biti poeta,

jedno malo srce

sakriveno

kao poruka

u zatvorenoj boci svijeta,

koju valovi nisu o hrid razbili

već nježno

na žalu, neotvorenu

ostavili...

Ona čeka

nečiju ruku

nečije srce

nečiju dušu,

iz golemog oceana  zaspalih spavača

da izroni

jedno drago, budno oko,

jedan pogled

koji će do srži moje rime

u trenutku prodrijeti

i sa sobom, mene

u beskraj vječnosti ponijeti..

Danas mi se hoće,

biti sve što netko drugi tek sanja

mana u pustinji

skrivena ruža

usred trnja, korova, i granja..

Jučer će ponovo zagrliti sutra,

a sutra ću možda opet ploviti

morem stvarnosti,

blatnom rijekom

sa tek malo radosti, zato,

hoću baš danas

da budem poeta, jedno malo srce

sakriveno

u zatvorenoj boci svijeta...