Od čega živimo? Ispod svjetiljke na ulici osjećam dah novog vremena, kasno saznajem da je jutro blizu i da nemam više tamu što će me sakriti, dok se budem vraćala tom praznom ulicom. Saznat će se tko to dolazi u rane zore i tko to pozdravlja sunce na Istoku. Sve se sazna. Moja vrsta tako oduzima od života i ono malo daha prosipajući ga po alternativnim podrumima svog postojanja. Raznolike su te slike kojih se sjećam. Kao da si mi sve bliži i bliži u tim lutanjima. Kao da mi te Zemlja daruje iz svog praha iz kojeg je podarila i Adama. Tih si. Sviđa mi se tvoja tišina i tvoja daljina postojanja za moje nemirno srce. Malim dozama si nataložen u svakom milimetru mog postojanja, kao čovjek koji je zadnji prošao mojim koridorima i – ostao. Jesi li ostao? Ne znam. Ovo mjesto mi pruža određeni nemir srca, okosnicu daljeg putovanja kroz tamni svijet mojih sjena. Iz najdubljeg budnog sna ne vidim ni početak ni kraj. Sredina me lomi na dvoje i odvodi mi svjetlost iz očiju kroz sklopljene trepavice. Znaš pokrenuti ritam vatre, znaš zatvoriti pretposljednji dan i otvoriti novo jutro puno boje tvojih plavih očiju.
irida
bglavac
