Mjesec već dugo nije gost u mojoj sobi. Linija života na mom dlanu teče prema zelenim dolinama gdje me netko čeka. Dalek mi je put, a možda i nije. Opet otvaram dušu nekim mislima što lutaju praznim otocima gdje budućnost još nije ispisala ništa. Ili je ispisano, samo ja ne vidim? Ovo što čitam u sadašnjosti primam s rezervom, jer poruke sa sjevernih zvijezda ne djeluju sa pozitivnim predznakom na moj zaokružen osmijeh. Pitam se, stižem li uskoro na odredište.... obećano, a nedoživljeno? Prolazi period zamora i istrošenosti. Uvjerena sam u tvoju pomoć, u tvoje plave oči. Zacrtat ćeš mi pravce kretanja prema sebi, prema granicama zemalja koje zajedno nismo pohodili. Osjećaš li isto što i ja? Probudio me jutros tvoj ugriz za srce, tvoje ime me dotaklo. Napravilo je pukotinu u ovom danu, sa nebeskog zvonika sam čula zvono, ali zvuk nisam dočekala kao dragog gosta. Otvori mi srce, kao što gledaš u moje otvoreno. Otvaraju nam se putevi, svima kroz radost i pomućeni razum. Ponekad pretvaram želju u iracionalnu požudu prema imaginaciji i zarumenim se od srama. Čak i sada, u preobraćenom šapatu slušam ono za čime čeznemo svi od reda: 'želiš li me? voliš li me?' Toliko pitanja.... a još više odgovora, koje ne vidimo ni ti ni ja.
.
irida
bglavac
