Bio je daleko, dozivala sam ga,
šutio je i okrenuo glavu,
pokrio se neprozirnom šutnjom svega
i pomilovao moju kosu plavu.

Zaustavio je vrijeme tog dana
kad sam stala ispred njegovog pogleda,
tiho sam otvorila vrata malog stana
i vidjela kako me zaljubljeno gleda.

Još uvijek se sjetim te kose plave
i tog dana kad sam ga srela,
on sada ide pognute glave,
a ja hodam uspravnog čela.

Zaboravila sam to vrijeme crvenih ruža
kad sam mislila, da mogu s njim do neba
moj životni put se u daljine pruža,
a on nema čak ni ono što mu treba.

http://blog.dnevnik.hr/shadowofsoul