Danima već se nismo vidjeli
a tvoje prijatelje ne pitam,
ne želim priznati da ne znam
što se s nama to zbilo za tren.

Svake se noći tiho pomolim,
sa željom da te sutra ugledam
i sve bih dala da si sa mnom
da te dotaknem samo na tren.

Da znaš, da znaš kako
pogled me tvoj još boli.
Da znaš kako srce te moje voli.
Da znaš kako tužna sam bez tebe.
Da znaš uvijek bio bi kraj mene.
Da znas kol’ko suza sam isplakala.
Da znaš i da nisam se pokajala.
Da znaš kako tužna sam bez tebe.
Da znaš uvijek bio bi tu.

U mome sjećanju
počinje sve od ovog proljeća
i ova tuga koju osjećam
slomit ce srce na pola
za tren.

U mom životu barem
kratko dušo bio si sve
i kako vrijeme ide
vidim da mi ne ide
jer kud god krenem,
kud god pođem
samo za tebe znam,
priznajem od tog dana sebi
ja ne pripadam.

Kao u nekom filmu cijeli
moj se srušio svijet
i čekam da se nešto
desi čekam preokret
jer kud god krenem,
kud god pođem
samo za tebe znam.

Ne želim biti sama želim
samo tebi ja da pripadam.
Kao što se pripada po prvi put
reci da nije bilo uzalud
da tvoja ljubav jos traje bar tren

(Vesna Pisarović)