Poželim,

da budeš nježniji

od vjetra,

i pridružiš mi se,

kao grlica,

na najvišoj grani breze,

da u njenoj kosi

tražimo puteve,

za neke nove letove...

Poželim,

da dotakneš latice

moje duše,

sedefom prhutavim,

poput leptirovog krila,

i ostaneš,

bez straha od rastanka,

u naručju mome...

Poželim,

da svaka riječ utihne,

kad nam se pogledi susretnu,

i zaboravimo

da išta postoji

osim

neizrečenih nas

u praskozorju vječnosti...

Poželim,

da osjetiš titraje moga srca,

poput malene zvijezde

osamljene u svitanje,

i zaustaviš zoru

ne bi li me,

za sebe sačuvao...

Poželim,

da sve to, vidjevši me

zamišljenu u tami,

shvatiš,

da me ljubiš,

pratiš,

do bespuća daleko,

ali ti si ipak,

drugi netko

a ja,

tek tvoj nagovještaj nečega,

što bi trebalo zaživjeti,

a još uvijek

nije rođeno

u u mom svijetu

ne može

preživjeti...