Neću te to pitati, kada budeš prošla kroz vrata šarenog odživljenog poatojanja, želim te pitati sada: "Prepoznaješ li me?"

U svemu od čega skrećeš pogled, i stvaraš vlastitu sliku onoga što nisam ja...

Boreći se sa vlastitim sucem u sebi, koji je preuzeo konačnu odluku umjesto tebe, što je dobro, ili nije, gdje je ljubav, ili nije...

Svuda je ljubav, u svakom dodiru, svakom poljupcu, moja je čežnja, da se razvijem i izgorim do kraja...pa ponovo oživim...

I nema razlike, anđele moj, u ovom svijetu, kada se traži ljubav, bilo da se radi o djetetu

ili dvoje zaljubljenika...Jednaka je strast, jednaka je čežnja, samo ti to razdvajaš, jer si zaboravio da me prepoznaš, u svemu i jednako istog..

Namjerno sam sakriven, i smiješim se tvojim začuđenim očima, kada me proglašavaš izopćenikom, koji iz tvoga vlastitog srca ipak progovara: To sam ja!! I poslije ekstaze, ponovo postajemo djeca, željni davati ljubav još više, najviše...

MMožeš li  me odvojiti od svega što misliš da nisam ja i biti sigurna da dobro činiš?

Svuda sam ja...I nema velike i male ljubavi, hramova gdje ja živim ili ne živim, limba gdje ja nisam i raja gdje ja jedino jesam...

Neću te pitati poslije, pitam te sada: Hoćeš li me konačno prepoznati u svemu, i zagrliti me kroz sve?

Ako i dalje odvajaš, ja ne mogu ništa, nego odvojen od tebe čekati..

Da šapat moj nježan čuješ

i u svoje vlastito srce me vratiš...