I tako se vratih tu iz velikih prijestolnica,

U grad u uzanom dolu pod brijegom s katedralom

S kraljevskim grobnicama. Na trg pod kulom

Gdje reska zublja oglašava podne

Tonom raspolućenim tatarskom strijelom

Svaki put kad susretne trubača.

Vraćam se golubovima i kićenim rupcima cvjećarica,

Građanima koji čavrljaju pod gotičkim portalom crkve.

Moj sanduk s knjigama ovaj put stiže da zauvijek ostane.

O svom trudnom životu mogu reći: življen je.

Lica su u sjećanju bljeđa nego na dagerotipijama.

Ne moram svakog jutra pisati pisma i dopise..

Tamo gdje ja stadoh, drugi će nastaviti, uvijek s istom nadom,

Za koju znamo da je besmislena, ali joj svejedno posvećujemo život.

Moja zemlja ostat će ono što je i bila, stražnje dvorište imperija,

Koje provincijskim snatrenjem liječi svoja poniženja.

Sa štapom u ruci odlazim u jutarnju šetnju:

Na mjestima bivših staraca sjede neki novi starci,

Tamo gdje su nekoć šetale djevojke u šuštavim suknjama,

Sad prolaze nove, ponosne na svoju ljepotu.

Djeca valjaju obruče preko pola stoljeća.

Iz podruma postolar pogledava na svoje klupe,

Grbavac prolazi s nijemom jadikovkom, a zatim

I dama odjevena po poslijednjoj modi, bujna poput smrtnih grijeha.

I tako Zemlja istrajava u svakoj neznatnoj stvari,

Nepovratno kao i u životima ljudi.

I čini se poput olakšanja: pobijediti? Izgubiti?

Čemu, kad će nas svijet ionako zaboraviti?