Čudno je ovo vrijeme, čudna je moja poezija, vrijeme tone u sebe i ponovo se rađa, a bljesak sunčanog sutona na susjednom prozoru ne pokazuje smjer, ali stvara mir.

Hoću li stradati u miru, hoću li nestati u nemiru?

Kad zazvoni zvono na crkvi blizu mog malog balkona, kao da se otvore vrata raja i pozivaju u one dane beskraja kad smo šetali starim hramovima, čitali odsjaj patine sa starih ikona i držali se za ruke, poput čudno dvoje ljudi, koji su zalutali u staru crkvu i na tren zaustavili vrijeme na oltaru vječnosti.

Često se kolebam, često bacam snove u bezdan prošlosti, često iz one zadnje misli izvlačim potok, koji juri prema izvoru života i pitam se: “gdje si?”

Ispod srebra duše Mjesec me pokriva, čuva, zaogrnuo me u svoju prozračnu svjetlost i odvodi do sjajne zvijezde, koja svojim zlatom lije treperavi vrtlog pa na ušću Neretve čeka moju dušu da se vrati iz ovog bijelog grada i mirnim strujama odahne u smiraju.

  

 

http://shadowofsoul.blog.hr/2012/08/1630959856/nema-naslova.html

 

http://shadowofsoul.blog.hr/