Nikada ne volimo jednako... ni ti ni ja nemamo jednak omjer ljubavi… To je fina granica što razdvaja osjetljiv omjer pa se jednostavno ne vidi ta lijepa odlučujuća crta…Kao amfore na dnu mora, ukopane u pijesak, dio plavih dubina, dio tamne i svijetle plave boje.. Bez buke, bez valova… u moru tišine.. Ta crta spava, miruje i dio je jedne brze igre života… Crta što razdvaja nejednak omjer ljubavi, zna kad te neću uvesti u svoj svijet. I kad me odmičeš od sebe, ta granica je dio svake ljubavi, dio svakog čovjeka… Nosimo je u sebi, a ona se budi kad se od jednog postaje dvoje, poput vađenja sidra iz dubina, valovi se uzburkaju, paluba je nemirna, jedra su već u daljinama… Odlazi se na nova putovanja. Negdje ću probuditi svoju nesanicu, negdje ću uspavati moj san… Neka zrak zaustavi kretanje svojih čestica, amfore na dnu i dalje miruju…. do nove crte razgraničenja.