Crni biser

 

Dragi moj Gospodine,

danas ti ne mogu pjevati, jer sam spoznao da je sve ove godine moje srce bilo sazdano od stijene koja je uzaludno pokušavala upijati sunčeve zrake.

Da li je sve ove godine moja devocija bila samo rutinsko izvršavanje dužnosti?

Znam da to nije ono što Tebe čini sretnim.

Ti očekuješ ljubav – a to je ono što još nikome nikada nisam dao.

Ne znam kako se to radi i ne znam kako se to osjeća.

Svi moji dosadašnji odnosi počivali su samo na goloj požudi

i osjećajima sebičnosti.

Zvijezde na nebu kažu da svjetovnu ljubav treba pretopiti

u onu izvornu, vječnu.

A što da rade oni koji nemaju ništa, kao ja?

 

Dragi moj Gospodine,

danas ti ne mogu pjevati, jer po prvi puta nakon mnogih godina pretvaranja želim držati nečiju meku ruku na svome dlanu; šetati po obali mora sa ženom koju još nisam sreo.

Gledati s njom prostranstva nebeska, hodati s njom kroz visoku travu boje akvarela, negdje daleko, daleko u pravcu Sunca.

Želim da s njom, kao s vilom svilene odjeće, trčim po stepeništima sačinjenim od vjetra.

Želim s njom gledati u zalazak Sunca dok joj je svilena kosa rasuta po mome ramenu.

Želim da s dna morskog, zajedno izronimo biser ljubavi, pa da je zatim držim privijenu na svojim prsima dok zaljubljeno gledamo jedno u drugo.

Želim da budemo sami na svijetu, pa da nikada ne sretnemo nekoga tko bi nas podsjetio da postoji rođenje, bolest, starost i smrt.

 

   Dragi moj Gospodine,

danas ti ne mogu pjevati, i znam da se Ti zbog toga ne ljutiš na mene, jer ja sam Tvoje dijete koje još nije došlo u dodir sa svojim srcem.

O, kako je to žalosno.

Ti koji si izvor bezgranične, istinske ljubavi – neprestano me njome obasipaš i čekaš da ti ja uzvratim.

A ja nisam u mogućnosti to osjetiti, jer sam kao okamina iz prošlosti, s mahovinom po sebi, koja jednostavno samo postoji dok vjetrovi huje kraj nje.

Osjećam da je vrijeme da izađem iz prastarog kamenog jajeta, konačno se rodim i spoznam da u svijetu postoje vrijednosti koje su za mene do sada još uvijek nedokučive.

Već godinama živim u iluziji da je samo pitanje kratkog vremena, kada će plavetnilo s Tvojih stopala obasjati moje ozareno lice.

Mislio sam da ću ubrzo moći negdje iz prikrajka gledati Tvoje vječne zabave u gajevima Vrindine šume; da ću čuti šapat Tvojih usana dok izgovaraš sveto ime Radhe, kraljice ljubavi;

da ću osjetiti miris sandalove pomasti koji kroz sumrak nošen vjetrom s Tvog mekog tijela, hirovito prkosi mirisima kadamba i čampaka cvijeća;

da ću uskoro okusiti ambrozijski okus Yamune dok se Ti uzvodno igraš sa svojim prijateljicama tek jedva osvijetljen mjesecom koji tinja na vječnom nebu; i da ću uskoro dotaći povijenu travu preko koje si upravo pretrčao sakrivajući se od gopija[1] u čarobnoj tmini šume.

Dragi moj Gospodine,

sada mi postaje jasno kako je sve to daleko od mene.

Ali neka; bar sam godinama živio u slatkoj obmani da je moguće doseći Tebe, a ne spoznati sebe,

da je moguće varati, a ne biti otkriven; biti požudan, a ipak cijenjen;

da je moguće voljeti te, a ne biti zaljubljen.

 

Dragi moj Gospodine,

danas ti ne mogu pjevati, jer nemam snage pogledati u Tvoje lice i priznati da sam toliko dugo vremena nesvjesno pokušavao prevariti samoga sebe, misleći da mogu dotaći Tvoje srce, a da ne dotaknem svoje vlastito.

Moja želja da doživim svjetovnu ljubav, pa da je onda pretopim u onu istinsku, vječnu – zapravo je samo još jedna od mojih prijevara. Iako krišom pokušavam osjetiti okus zabranjenog voća, ipak mi je drago što Ti ne nasjedaš mojim prljavim trikovima, i ne dozvoljavaš mi da uživam u opojnom mirisu neubranog cvijeća.

Koliko si samo puta pobrljao moje planove da dotaknem grudi žena koje su tek tako uplivale u moj život i isplivale iz njega kao slamke nošene planinskim brzakom?

Koliko si puta dozvolio da ispadnem požudna budala koja glumi sveca i čuli uši za lepetom krila anđeoskih ljepotica?

Koliko si puta učinio da se moje riječi udvaranja pretvore u dim koji se raspršio kao magla uplašena izlaskom Sunca?

Koliko si me puta stavio na kušnju kao gladnu pčelu puštenu na polen najmirisnije akacije, da bi je već u slijedećem trenutku ulovio svojom nježnom rukom i dozvolio joj da se napije iz lotosa kojeg su dotakla Tvoja stopala?

Za divno čudo, još nikada nisam osjetio čemer u srcu zbog toga što mi radiš, jer znam da me voliš.

A ja?

Meni još uvijek nije jasno da li je moja nesposobnost da izronim crni biser svjetovne ljubavi s dna morskog – Tvoje prokletstvo ili pak blagoslov.

 

Dublin, 08/06/‘02