Čovjek bez adrese

Putujem kroz fjordove južne Finske, sve do tundri iza linije polarnog kruga. Onda lutam po gradovima i selima Švedske, i zajedno s Madirom trčim po zaleđenoj površini Baltičkog mora dok nam se dah ledi na – 20 ^C.

Nedugo zatim, sjedim na balkonu u Sani (glavnom gradu Južnog Yemena) i slušam kako hodže s minareta pjevaju svoje molitve (pomalo zagušeni teškim, suhim zrakom). Još mi kroz glavu prolaze slike jednog bazara u Sani dok se penjem na planinu Kujagadri koja prkosno strši prema nebu okružena prašumama južne Indije (država Karnataka).

Zatim se nađem u Londonskoj vrevi, nošen masom ljudi u Oxford street–u. Nakon toga posjećujem prijatelje po otocima Jadranskog mora. Ubrzo zatim pitam prvog prolaznika: “Oprostite, gdje se nalazi muzej Louvre i u kojem smjeru se može doći do katedrale Notre Dame?” Moja odjeća je još uvijek natopljena aromom pariških ulica dok idem na spavanje umoran zbog duge vožnje od Cherbourga u Normandiji, pa sve do Dublina.

Sjedim na aerodromu u Moskvi i puši mi se iz glave što moj let kasni, dok mi u ušima još uvijek odzvanjaju tonovi keltskog folklora kojeg su za turiste svirali u jednom gradu na mojem putu do Donegala na sjeveru Irske. Nakon dolaska iz Rusije, sjedim na obali Gange namazan svetim blatom za kojeg kažu da ima ljekovita svojstva. Onda me zatim bole kosti od dva dana duge i neudobne vožnje vlakom od Calcutte do Bombaya. (U međuvremenu su prošle mnoge godine, a ja sam i dalje putovao).

U starom, povijesnom dijelu Beča sjedio sam u katedrali Stephan Kϋrche i slušao izvedbu nekog Bachovog glazbenog komada sviranog na orguljama. Razmišljao sam o tome dok sam hranio golubove u jednom od luxemburških parkova. Zatim sam opet, kao prije par godina, gledao u misteriju polarne svjetlosti jedne Švedske zime.

Onda mi je otac rekao: “Sine, zašto ne ostaneš ovdje u Požegi? Vidi kako je rodna ova zlatna dolina. Tumaraš po svijetu u potrazi za srećom. Jesi li je već našao?”

Na aerodromu u Abhu–Dabiju sjećao sam se riječi svoga oca, sjedeći u uglu sklupčan kao klošar iz Lyona kojeg sam sreo prije tri mjeseca. U smiraj dana dokono se šećem uz obalu Yamune i zaboravljam na sve nedaće i mizerije, da bi već nakon dva tjedna primao liječničku pomoć u jednoj bolnici u Belfastu (nakon što sam odradio neku svoju lošu karmu).

Onda sam jednoga dana spakirao svoj kofer i otputovao u Somogyvamos (jedna varoš južno od Balatona). Par dana nakon toga, doručkovao sam u Pragu na obali Vltave. (Uvečer mi nije bilo dobro, pa sam se skoro prebacio preko palube dok sam povraćao u La Manche na svom putu do Dovera).

Ali ni tu nisam stao; i dalje sam nastavio putovati po staroj, dobroj Europi i staroj, dobroj Aziji. Uslijedili su: Sirija, Italija, Danska, Bosna... Lutao sam tako po čaršijama, avenijama i bespućima; šetao se seoskim putevima, bulevarima i dvorištima; prolazio sam trgovima, livadama i lukama; trčao po šumama, raznim drumovima i morskim obalama...

I evo me sada, nakon deset godina lutanja, sjedim u jednoj sobi u Dundeeju (Škotska) pitajući se jesam li zaista našao sreću do sada. U međuvremenu sam živio u raznim državama, uvijek misleći da je s druge strane puta trava zelenija.

Sretao sam ljude razne; crvene, bijele, žute i crne.

Sretao sam kriminalce, prostitutke, policajce;

sretao sam bogataše, sirotinju, mafijaše;

viđao sam ljude fine, klošare i balerine;

viđao sam duhovnjake, lihvare i svjetovnjake;

sretao sam pacifiste, političare i naciste;

sretao sam pedofile, narkomane, dobre vile;

viđao sam cirkusante, poštenjake, prevarante;

viđao sam ja mudrace, svećenike i mrtvace...

I svatko od nas je na neki svoj način vlastitu sreću tražio, zaboravljajući da fini pijesak u našem malom satu, polako ali sigurno ističe na dolje, sve dok jednoga dana više ništa ne preostane. Od kakve će nam tada koristi biti sve naše davno prošle ljubavi i zadovoljstva, sve godine teškog rada, svo bogatstvo i stečevina? Od kakve će nam koristi biti rođenje u aristokratskoj porodici, mladenačka ljepota i akademsko obrazovanje na koje smo bili toliko ponosni?

Kada malo bolje razmislim; vrijeme je sve što sam ikada stvarno posjedovao. Sve ostalo je dolazilo i odlazilo; samo je vrijeme strpljivo trajalo. I još uvijek traje – sve dok neka nevidljiva ruka ne okrene naš pješčani sat, i onda ponovno sve od nekog drugog početka. Ali prije nego što se to desi, valjalo bi životu dati smisao i dotaknuti sreću koja već od davnina postoji u svima nama, ali je zanemarena jer je nevidljiva, mudra i duhovna.

Kada tu sreću spoznam, više mi neće biti važno što nisam netko s uspješnom karijerom, sretnom porodicom i toplom kućom u cvjetnoj dolini. Više mi neće biti važno, jer ja sam ionako samo čovjek bez adrese.

Dundee, 09/09/02