Bio je to živ proces… bile su promjene, prirodno vezane jedna uz drugu, kao polarna svjetlost i noć… Kroz grudni koš prolazi dah, hladnim laserom presječen… nevidljiv oblak iznad čela… bez ravnoteže… Suprotnost i san… o, kad bi znao danas ono što si trebao znati tada… I dok je pjenušavi pjenušac pjenušavo zapjenio moju stvarnost, oblak iznad čela postaje teži… Sjećaš li se idealnih dana i onih dviju ruku na tebi? Je li moguće da te danas pitam: tko si? Primiruje se noć, tvoja slika bez kraja luta ovom srodnom dušom… Poput djetinjstva slatko zvučiš kad izgovorim tvoje ime. Imaš tu sliku bez kraja, jer što si stariji, to si mi bliži… naša institucija je sagrađena od svijetle opeke zlatastog sjaja … potrošio si već dosta neokrunjenih dana svog života…. i opet .. kao čokolada, tako slatko zazvuči tvoje ime, kad ga izgovorim, o da…