Noć, velika pukotina
Kroz koju šikljaju vatre.
Njen odjek na dnu srdaca
Budi usnulu ljubav.
U moru obrubljenu zlatastim žalima
Plutaju jata zvijezda.
Opijen slašću, odmičem plivajući
Oblinama valova.
Ima toliko svemira koliko ima ljudi
Na svakom zavoju puta sve nova i nova
I nova lica...
Htio bih da ih ogrlim sve svojim pogledom,
Obasjam svjetlošću osmjeha.
Sa svakog žala brat mi pruža ruku
Koju bih želio stegnuti.
Da skupa razmrsimo oblake,
Da sjena odsad bude bez težine.
Sudbino! Naša noći svjetlošću obasjana!
bglavac
edin.kecanovic
