Čije ruke u praskozorja meka
crtaju rumene oblake na istoku
paperjaste i meke
na koje bih željela glavu nasloniti
i oči na trenutak zatvoriti
u svako modro svanuće
Koji to neznani slikar šara dugine boje
poslije proljetne kiše
držeći skrivenu paletu,
tko daruje boje proljetnom cvijetu
Nevidljiva neka ruka razgoni
žuto lišće po putu,
vjetar se to šeta
u svom raskriljenom ,dugom kaputu
Tko pjesmu sklada maloj ptici
kad stalno note bira
na nekoj nevidljivoj žici
Odu životu to vječnost svira
skrivajući lice u svakoj slici
Mnošvo vječnost ima lica
i mnogo melodija,mnogo žica
da nas u srce nehotice takne,
sjenu da nam iz duše makne
da opijeni svom tom ljepotom
vedro koračamo našim malim životom
irida
bglavac
